33 Quotes by Dubravka Ugrešić

Što ako hodamo uokolo s brojnim "revizijama" sebe samih, o čijem postojanju nemamo pojma? Što ako su za nas "zalijepljene" biografije (jedna, dvije, tisuću?!) drugih ljudi, o čijem postojanju ne znamo ništa? Što ako se ti tekstovi međusobno sljepljuju, urastaju u nas, što, dakle, ako sve nas, svakoga ponaosob , naseljavaju tajni stanari?

Lako je držati se na okupu dok rade prirodna ljepila, hormoni, zdravlje, dok je koža glatka i sjajna, dok su mišići napeti, dok smo na vrhuncu, dok nas drugi vole, dok postoji cilj, dok mi volimo druge... Ali što se događa kada sve to nestane?

Bog postoji samo ako vjerujemo u frazu "ne spominji ime božje uzalud". I književnost je, ukoliko ne vjerujemo u njezinu magiju, samo besmislena hrpa riječi.

Književni život uzbudljiv je samo za pisaćim stolom, između četiri zida. Sve drugo izaziva osjećaj poraza, ljudskog i profesionalnog, ukoliko se ozbiljno pisanje uopće može zvati profesijom.

Koliko već godina imate, a niste se sami sa sobom dogovorili oko nekih osnovnih stvari. Hoćete li, na primjer, radije sanjati umjetničko djelo ili ga ostvariti; hoćete li u književnosti sudjelovati kao fusnota koja se lako može izostaviti ili kao nezaobilazno umjetničko djelo?

Zaista, zašto smo tako uvjereni da je Van Gogh opstao zahvaljujući svojoj genijalnosti, a pritom podcjenjujemo detalj, odsječeno uho? Po čemu vi pamtite živuće moderne umjetnike? Ima li ijednoga ili ijedne među njima koji nečime nisu skandalizirali javnost? Gdje je taj samozatajni skromni umjetnik, pokažite mi ga! Svi su umjetnici mitotvorci, samo jednima uspijeva da postanu slavni, a drugima ne.

Ako preciznije podesim uho, čut ću buku gnjeva, ljude koji jure amo-tamo u potrazi za hranom, kao štakori. I samo je pitanje dana kada će početi jesti jedni druge, kao štakori. Stvari su krhkije nego što se čini, Napolitanci to najbolje znaju, naučili su da se s time nose, sa svojom "vulkanskom neurozom", sa svojim "kaosom

Na tome se, na ženskoj očaranosti knjigama i književnicima, držala, i još uvijek se drži, sama književnost. U temelje svake maskuline nacionalne književnosti (a nema druge osim maskuline) ugrađeni su vrijeme, energija i imaginacija bezimenih čitateljica.

Staljin je bio sadist, glavosječa, koji je povjerovao da je bog. Veličina mnogih pisaca ruske avangarde nije samo u njihovim tekstovima, nego u preuzimanju rizika, u tom maču koji je visio nad njihovim glavama, u anticipaciji mača.