87 Quotes by Meša Selimović

Ništa čovjeku nije važnije od svog mira i od sreće koju sâm stvori. Zato je treba čuvati, tu svoju sreću, opkoliti je šančevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi.

Opet sam sam.Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje. Sam. Učiniću sve što mogu, ne uzdajući se u podršku koje nema, i onda je moje sve što postignem, i zlo i dobro.

Znao sam da je sve moje dovedeno u pitanje. Sve — to je veoma neodređeno, ali i veoma stvarno. To je izgubljenost i bespuće, to je ispadanje sa životne staze a druga ne postoji, to je osjećanje užasa bez imena, zbog praznine i gluhog prostora što bi se mogao stvoriti oko tebe.

Pravi muškarac je kao vuk. Ili je samotnjak ili je večno sa jednom vučicom. Jurnjavu za ovcama ionako obavlja ovan.

Nesreća je kao vatra, istopi sve osim zlata.

Usamljen među grobovima, zaboravio sam na mržnju. Vratila mi se kad sam prišao ljudima.

Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav, i oni ne mogu da mi je vrate. Gledaju me hladno, sumnjičavo odmjeravaju opasnost koja im od mene prijeti i, zatvoreni svakako, zatvaraju se još više, na prvu neočekivanu riječ, na prvi nenaviknut pokret, ili odmah napadaju, braneći se, jer više vole da ubiju nego da strahuju.

...ljudi nekud idu, vraćaju se, žure, vidim ih iz svoje nesabrane daljine, kao mrave, i znam da bi trebalo da se i ja priključim, da budem užurban, da nekud odlazim, da dolazim, da se oko nečega trudim, a ne da buljim ovako u tavanicu, u prazninu. Ali ne mogu. Gledam kroz prozor i nastojim da ne mislim na nerješive stvari, ali ne mogu da se oslobodim tereta što me tišti.

Vrijeme nije samo proticanje, već i prisustvo. Vidljivi trag nečije ruke što je davno zapisala neravne redove, prkosi smrti, a riječi i njihov smisao žive neprekidno, kao izvor koji ne presušuje, kao svjetlo koje se ne gasi.