Život možda i piše romane, ali su geografske i običajne okolnosti u kojima romani nastaju različite, što i romane čini temeljito različitima.

Svi smo fusnote, mnoge od nas nikada neće imati priliku da budu pročitane, svi smo u stalnoj i žestokoj borbi za svoj život, za život fusnote, za to da ostanemo na površini prije nego što ćemo, bez obzira na sve svoje napore, potonuti. Posvuda i stalno ostavljamo tragove o svome postojanju, o svojoj borbi protiv besmisla. I što je besmisao veći, to je naša borba žešća.

Čovjek ne živi samo jedanput. To što nije završeno u ovome završit će se u sljedećem životu.

Što ako hodamo uokolo s brojnim "revizijama" sebe samih, o čijem postojanju nemamo pojma? Što ako su za nas "zalijepljene" biografije (jedna, dvije, tisuću?!) drugih ljudi, o čijem postojanju ne znamo ništa? Što ako se ti tekstovi međusobno sljepljuju, urastaju u nas, što, dakle, ako sve nas, svakoga ponaosob , naseljavaju tajni stanari?

Lako je držati se na okupu dok rade prirodna ljepila, hormoni, zdravlje, dok je koža glatka i sjajna, dok su mišići napeti, dok smo na vrhuncu, dok nas drugi vole, dok postoji cilj, dok mi volimo druge... Ali što se događa kada sve to nestane?