Nepravedno je čitatelja ostaviti da traži i rekonstruira do pola pročitanu priču. Ne želim zamišljati kraj – ni svoj, ni bilo čiji drugi. Početak i kraj dobivamo, a ono što je izmeđunjih stvaramo upravo zato da bismo izbjegli razmišljati o početku i kraju. Priču trebam!

Obično želimo baš ono što izmiče.

Čak i kada silaze među ljude, vile su vjerne oblacima – mjestima svoga postanka i kasnijeg izgnanstva.

U Kraljevstvu Hrvatskom po livadama raste vrlo neobično bilje, među njim tu cvate i posve neobična trava. To glavičasto jesenje cvijeće crvene je boje, a korijen te trave nalik je glavici crvenog luka. U rana jutra, kada je sva priroda rosom okvašena, ta biljka od sebe otpušta bijelu sluz i iz nje se otjelotvoruju mlade vile.

Žitelji južnog dijela Kraljevstva Hrvatskog vilama nazivaju nevidljive žene koje viju oblake i tjeraju ih nebom. Izgovarajući njihovo ime ti ljudi vide vihore koji se svijaju oko svojega tijela kao što se i bube svijaju u svoje čahure.

Vlast i moć dali su mu slobodu, ali i spoznaju da je svemir ipak ostao ravnodušan spram njegove veličine. Zato mu je i potrebna priča. Neka drugačija od onih koje je poznavao.Treba mu priča s kojom se vrijeme zaustavlja, a ne ona koja vremenu pomaže brže protjecati.

Vile su satkane od svjetlosti. Takva su im i pribježišta – oblaci. Vilinska prozračna bljedoća odraz je oblaka – vilinskih stanova. Svoje stanove – oblake, vile vijaju, motaju, stežu, svijaju, vode i njima upravljaju.

Učenje je poput brzog putovanja: ni na trenutak nema zaustavljanja... Pripremi se na pripovijedanja o onome što moje oči ne će vidjeti. Slušat ću o nevidljivim ženama iz tvoga kraja.