Nismo li možda tijekom vremena tumačili kršćanstvo suviše isključivo kao religiju osjetljivu za grijeh te u skladu s tim premalo osjetljivu za trpljenje?

Očevidno je da ne postoji nikakav smisao povijesti koji bi se dao spasiti leđima okrenutim prema Auschwitzu niti postoji Bog kojemu se čovjek može klanjati leđa okrenutih prema Auschwitzu. Kao teološko-politička katastrofa Auschwitz ne ostavlja pošteđenima niti kršćanstvo i njegovu teologiju niti društvo i njegovu politiku.

Nije li u međuvremenu kršćanstvo što dalje to više gubilo tu osjetljivost za situaciju? Ono više ne najavljuje, ne naviješta, ono još samo ponavlja ono što jest pa ga onda iritira vlastita mjerodavnost koja nema nikakvih posljedica.

Sve Crkve stoje danas u našem postmodernom krajoliku poput stabala bez lišća.