Ne može se živjeti samo od pucanja i strahovanja, čovjek mora i da dođe sebi, da se provjetri, da se provede, da se izbjesni; vidio si kako u lokomotivi puštaju paru da ne eksplodira, e tako ti je i kod čovjeka.

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se merio onim što više ne postoji. Ovako se mešaju utvare i život, pa nema ni čistog sećanja, ni čistog života.

Otići ću jednom.Kuda?Ma kuda.Kada?Nikada.Čim đavo preciznosti došapne vrlo određena pitanja, maštanje nestaje. Ostaje tuga. Ostaje život oko nas.

Strašno je proživeti vek kao anoniman i potpuno neopažen čovek; nikakva odjeka od tebe nema, jednak si kamenu ili bačenoj grani kraj puta. Niko te zapamtiti neće. Jer već za tvoga života pitaju: ko je taj Ivan Marić? Šta je učinio?

Priča o životu: ako se tužimo kako nam je teško, klonućemo; ako kažemo životu: izdržaću, nećes me slomiti, muka postaje lakša.

Uvijek čovjek ima malo mogućnosti za izbor. Uglavnom dvije, da strada časno ili nečasno. Ja sam častan čovjek i izabrao sam ovu drugu. Najgore što smo slobodni da biramo, a mislimo da nismo. Bolje bi bilo da nismo.

Verovala sam u nešto. U život, u tebe, u decu, u nešto nepoznato što će biti lepo, u neku nadu, svejedno u šta. Starost je ružna najviše zato što nam uzme sposobnost da u nešto verujemo.

Ima stvari koje se moraju učiniti, ali je još više stvari sa kojima se moramo pomiriti.

Dvije su stvari smetnja za dobre odnose među ljudima: neobaviještenost i nepovjerenje. Neobaviještenost dopušta proizvoljne sudove, nepovjerenje unaprijed kopa jaz.