Dvije su stvari smetnja za dobre odnose među ljudima: neobaviještenost i nepovjerenje. Neobaviještenost dopušta proizvoljne sudove, nepovjerenje unaprijed kopa jaz.

-Ne voliš ljude?-Ljudi su konačno izdijeljeni, niko nam ne može pomoći, ponekad se pravimo da to ne znamo, ili zaboravljamo jer nam izgleda nemoguće, ne mirimo se ali je tako. Neka idu do đavola.-Ni život ne voliš?-Ostavi me na miru! Šta hoćeš da volim? Slaganje varke na varku, davno sam negdje pročitao. I smijao se. Sad se ne smijem. Nije veseo taj tvoj život.

Usamljen među grobovima, zaboravio sam na mržnju. Vratila mi se kad sam prišao ljudima.

Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav, i oni ne mogu da mi je vrate. Gledaju me hladno, sumnjičavo odmjeravaju opasnost koja im od mene prijeti i, zatvoreni svakako, zatvaraju se još više, na prvu neočekivanu riječ, na prvi nenaviknut pokret, ili odmah napadaju, braneći se, jer više vole da ubiju nego da strahuju.

...ljudi nekud idu, vraćaju se, žure, vidim ih iz svoje nesabrane daljine, kao mrave, i znam da bi trebalo da se i ja priključim, da budem užurban, da nekud odlazim, da dolazim, da se oko nečega trudim, a ne da buljim ovako u tavanicu, u prazninu. Ali ne mogu. Gledam kroz prozor i nastojim da ne mislim na nerješive stvari, ali ne mogu da se oslobodim tereta što me tišti.