Vrlo osebujan tip luđaka vjeruje da će usaditi svoja načela. (...) Učitelji stvarnosti. Oni žele da vam daju poruku - da vas kazne poukom - o Stvarnom.

Jer kad ćemo mi civilizirana bića postati ozbiljni? upitao je Kierkegaard. Tek pošto dokraja i temeljito upoznamo pakao. Bez toga će hedonizam i lakomislenost proširiti pakao na sve naše dane.

Ramona je ušutjela a Herzog je rekao: - Istina je - još mnogo toga trebam naučiti. Ali marljiv sam. Radim na tom i stalno se osjeća napredak. Vjerujem da ću biti u odličnoj formi na samrtnoj postelji. Oni koji su dobri umiru mladi, ali ja sam bio pošteđen toga da se izgrađujem da bih mogao završiti život dobar kao anđeo.

Pretpostavimo da sam ja apsolutno u pravu a da monsignor, na primjer, ima potpuno krivo. Ako sam ja u pravu, problem suvislosti svijeta, i sva odgovornost za nju, postaju moji.

Spremnost da se odgovori na sva pitanja nepogrešivi je znak gluposti.

Da budem iskren, nikada mi nije bilo bolje, napisao je. Ali nisam imao dovoljno snažan karakter da podnosim takvu radost. To zapravo i nije bila šala. Kad čovjek osjeća da su mu grudi poput krletke iz koje su izletjele sve tamne ptice - on je slobodan, lagan. I čezne za tim da mu se vrate njegovi lešinari. Želi svoje uobičajne sukobe, bezimena, prazna djela, svoju ogorčenost, jad i grijehe.

Pisao je: Sono, imala si pravo. Mislio sam da će ti možda biti drago da to čuješ. Njezine su oči vrlo hladne. Ipak to su njezine oči i šta ona tu može? Ne bi joj bilo praktično da mrzi samu sebe. Srećom, bog šalje zamjenu, muža.

Što se tiče njegovog odnosa prema mrtvima, taj je zaista bio vrlo loš. On je doista vjerovao da mrtvima treba prepustiti da pokopaju svoje mrtve. I da je život samo onda život kada se nedvosmisleno shvaća kao umiranje.

To - to utočište mogao je imati, vjerovao je, da samo kaže jednu riječ. Zašto onda ne kaže tu riječ? Zato što bi današnje utočište moglo biti sutrašnja tamnica.