18 Quotes by Miljenko Jergović

That house was never put in order or cleaned out. Every instance of cleaning, or dusting, or purging of old things is an act of violence on a person's being and life. Every instance of cleaning is an accounting with one's own biography and the biographies of those close to us. A moment of our death and a reminder that nothing is lasting and everything moves towards oblivion. Dusting requires either sheer courage or the complete absence of a soul.

Tri godine trajao je period pretvaranja u kanadskoga drzavljanina. To je vrijeme po misljenju tamosnjih vlasti dovoljno da covjek zaboravi na sve razloge koji ga vuku kuci i da prihvati kako kuca vise ne postoji ili je barem nema tamo gdje si rodjen.

Bio je to još jedan sunčan dan, počinjalo je bablje ljeto, najljepše i najtragičnije oba godine, kada se svaki lijep dan čini posljednjim. Mogu ti posljednji dani potrajati sve do kraja listopada, 1970, sjećao se, produžili su se do petnaestog studenoga, ali time se ne mijenja dojam kako je svaki dan posljednji, i treba ga odživjeti sa sviješću o tome. Kada bi cijeloga života trajalo bablje ljeto, svi bi ljudi vjerovali u Boga.

Karlo je shvatio da se tako, s vremena na vrijeme, počinje živjeti ispočetka, i da se život sastoji od nekoliko manjih života, u kojima čovjek promijeni različita lica.

Na to je gucnuo, pa se još gore mrgodio, kao da je optuženik koji sluša presudu u Haagu, i stresao se kao pokisli pas kad uđe u kuću- što oduvijek na Balkanu znači samo jedno- da je rakija dobra i jaka.

Dusting requires either sheer courage or the complete absence of a soul.

...smanjio količinu zavisti, makar to bilo malo kao posljednja kap u pijančevom čokanjčiću travarice, željna slobode, ali zarobljena u fugi pelinovog listića.

Umjetnost je ono u što stane Svijet. Roman koji ću čitati sljedećih petnaest dana sasvim će me izmijeniti, preusmjeriti mi život. Film, simfonija, veličanstveni spjev Borisa A. Novaka, o kojemu će tek biti riječi... U to stane svijet. I onda se, ponekad, plače. Nije ta mala Terezina pjesma velika zato što se majka nad njom rasplakala - plače se i dok se guli i reže kapula- ona je velika zato što njoj, mojoj majci, sugerira sav njen život.

To je ona ljudska sklonost, ispunjena olovnim samosažaljenjem, da se svaka stvar, svaki vedar i svijetao životni trenutak, zagorča uvjerenjem kako ti netko čini nepravdu, kako nisi nagrađen po svojim zaslugama i kako, sve u svemu, jadnijega i nesretnijeg od sebe okolo i ne vidiš. Tako se kvari vlastiti život, zamara se i ojađuje bližnje; tako se ostaje sam, jer je s ogorčenima teško živjeti. To ja o sebi znam, i to je također moj identitet.