nercija koja je upisana u ljudska tijela takva je da ljudi, ti savršeni strojevi, svakoga dana sami sebe napajaju gorivom, prazne se od nakupljenih i prerađenih energenata, treniraju kako bi povećali izdržljivost te čuvaju i održavaju svoja tijela tvornice. I ne samo to, ljudi svoja tijela – tvorničarske spremnike, ukrašavaju i dotjeruju te revnosno potiču na proizvodnju energije preradbom hrane.

Pojačano pamćenje uzrokovano uporabom olova, suprotno očekivanju, melankoliju nije umanjilo, već ju je osnažilo i cjelokupni planet zarazio se tom bolešću pisaca i umjetnika. Time se potvrdila čudesna težina olova koju su zamijetili još alkemičari i zbog koje im je olovo postalo važnim sastojkom u pokušajima proizvodnje zlata.

Tiskane knjige, novine, pa čak i razglednice, oglasi i osmrtnice za Sunčicu Davorku Završnik u sebi posjeduju snažnu melankoliju. Sve su to predmeti što umnažaju riječi koje posijane pisanjem klijaju u ljudskim duhovima i izrastaju u vlastite živote.

Novo je doba donijelo mogućnost da svatko od nas postane svojevrsni posvećenik i da jednostavno izađe iz vlastitog života izmještanjem u mrežu i ekran.

Hram je prostor koji okuplja one koji traže duhovno utočište, ali je i prostor posredovanja između tri svijeta – neba, zemlje i ponora. Ako je nebo prostor duha, a zemlja prostor duše, tada se podzemni svijet nameće kao prostor tijela. Ljudska tijela ukapaju se u zemlju nakon što su život provela na ovomu svijetu stremeći ka „nebu“. Njihov dolazak i odlazak s ovoga svijeta posvećuje se u hramu te je hram medij za posredovanje svjetovima u koja dolazimo, napuštamo ih i naposljetku im se vraćamo

Atanor je knjiga igračka. Nije ga potrebno čitati po određenom pravilu, a opet, moguće je slijediti periodni sustav elemenata i prateći orbitale ili periode otkrivati u njih upisani model svemira.

Uz kozmogonijske stihove Vatroslav Pero Horvat vraća se u svoje prirodno stanište, aktivan je primatelj i davatelj kozmičkoga zračenja. On je vodik i unatoč tome on je zraka, ali i snop zraka. Vatroslav Pero Horvat čitatelj je signala, a time i pjesnik čije su tijelo, misao i duša zbirka otisnutih kozmičkih sila.

Prostor pjesme kozmička je plazma, a glasovi uklesani u riječi i stihove spomenici su zajedničkim zračenjima jednoga sa samim sobom i jednoga s mnogima

Knjiga je kotač i ima vlastiti život, jednako kao što je i život kotač koji se uvrće u vlastitu knjigu.

Prihvati li se mogućnost da i književnost izgrađuje sustav, tada je okruženje književnoga lika mreža, a sam književnik lik pojedinac je koji je pokrenuo kotač odnosno sustav.