Samoća nije stanje kada uz tebe nema nikoga, nego kad u tebi nema čežnje.

Noseći svoju melanholiju dostojanstveno kao plašt i obavezno kao torbicu, rijetko sam bila u društvu svojih vršnjaka nošenih talasima mladosti, ludosti i snova. Moja duša je zavičaj nalazila u noći, vjetru, zvijezdama.

Carstvo čovjeka je u njemu samom.

Svaki čovjek je misterija. Možemo biti uvjereni kako nekoga znamo u dušu, a zapravo znamo samo onoliko koliko je on želio, koliko dopustio da znamo.

I cvijeće se na vjetru miješa sa cvijećem, samo je čovjek uvijek sam.

Radost se može dijeliti, bol je uvijek samo naš.

Nema li svako neki svoj unutrašnji svijet u koji se povlači da bi se napojio novom snagom, oživio davnu čežnju, raspirio zapretanu strast, vratio nadu da osim kaskanja u svakodnevici postoji još nešto. Jer svakodnevica, makar bila mirna kao mirna površina vode, sjajna kao zlatno žitno polje, svijetla kao sunčan dan, može postati zamorna.

Nučila sam da je ponos u poređenju sa srećom zapravo glupost, ali ne bih mogla protiv sebe...

Sudbina se bestidno igra ljudskim životima, ljudskom srećom. Dokle ću još moći podnostiti tu surovu, bešćutnu igru? Bože Uzvišeni, ostao si mi još jedino Ti, posljednje uporište, utjeha, nada...

Mislim da samo veliki ljudi mogu osjećati veliku tugu, da su patnja i tuga bezuvjetno povezani sa širinom savjesti, čistotom duše, dubinom srca.